ŽUPA SVETOG JURJA MUČENIKA I SRCA MARIJINA

LITURGIJA

Vjerski sadržaji

Uznesenje BDM - Velika gospaUZNESENJE BDM – VELIKA GOSPA

Ovom se svetkovinom slavi Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom, što je kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnoga začeća. 

Jedan od najljepših marijanskih blagdana upravo je ovaj današnji, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo ili Velika Gospa. Iako blagdanu prethodi velika tradicija, njegov sadržaj kao dogmu tj. članak vjere proglasio je papa Pio XII. tek 1. studenog 1950. godine. Ovim se blagdanom slavi Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom, što je kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnoga začeća. Crkveni oci i pisci, te sveci i uglednici Crkve tijekom svih stoljeća pisali su o Marijinu uznesenju na nebo i tumačili kako je to moguće.

Uz vjerničku predaju i štovanje, to je uvjerenje uzeto kao temelj za proglašenje dogme. Naime, nije bilo moguće da smrt proguta onu koja je imala takvu ulogu u povijesti spasenja, kojoj je Bog povjerio rođenje svoga Sina, Spasitelja svih ljudi. Zbog toga se govori o usnuću Blažene Djevice Marije i tri dana potom o uznesenju njezina slavnog tijela u Nebo. Onu s kojom je najviše bio sjedinjen, Krist je uzeo k sebi, da bude tamo gdje je i on, kod Oca nebeskoga. Sveti Antun Padovanski, veliki propovjednik, Mariju naziva ‘škrinjom njegova posvećenja’.

Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju bio je i hrvatski franjevac o. Karlo Balić. On je po nalogu Pija XII. prikupljao dokumentaciju ‘Svjedočanstva o uznesenju Blažene Djevice Marije iz svih stoljeća’. Ta vrijedna građa donijela je uvid u dugu tradiciju kršćanskog vjerovanja i čašćenja Blažene Djevice Marije upravo pod tim vidikom.

Duga povorka hodočasnika koja danas pohađa marijanska svetišta neka bude poticaj i nama da se duhom prenesemo u tu rijeku hodočašćenja i slavljenja Blažene Djevice Marije, Majke Kristove i Majke naše. (Izvor: www.hkr.hr)

Danas je omiljeni svetac Katoličke Crkve, kojega vjernički puk štuje i pozna kao sv. Antuna Padovanskoga, jer mu se u glasovitoj Padovi čuvaju zemni ostaci, iako je sv. Antun Portugalac. Rođen je u Lisabonu 1195. godine, a s 20 godina stupio je u red regularnih kanonika u samostan sv. Vinka kod Lisabona. Tu je proveo dvije godine, a potom došao u samostan sv. Križa u Coimbru gdje je proučavao Sveto pismo i crkvene oce, posebice Augustina. Tako se pripravio na službu propovjednika i naučitelja.

Za svećenika je zaređen vjerojatno 1219. godine. Već sljedeće godine putuje u Maroko kao misionar. Ipak, to nije bio njegov put, pa ga je Providnost bolešću i drugim nedaćama odvratila od misionarskoga i mučeničkog puta kojim je kanio poći. Na povratku iz Maroka dospio je na Siciliju, a potom i na glasoviti franjevački ‘Kapitul na rogožinama’ održan 1221. godine.

Čini se da sv. Franjo nije u Antunu otkrio nešto posebno, pa ga nitko na kapitulu nije ni za što zadužio. Antun je zamolio fra Gracijana da neko vrijeme boravi u njegovoj provinciji u pokrajini Emiliji. Tamo je molio i činio veliku pokoru, sve do zgode kad je propovijedao na nekom svećeničkom ređenju gdje je zablistao svojim propovjedničkim darom.

Tako je započeo njegov put najvećeg propovjednika u Katoličkoj crkvi. Od 1223. do 1225. godine udario je temelje franjevačkoj teološkoj školi u Bolonji. Kao profesoru teologije, Antunu je pisao sam sv. Franjo: ‘Sviđa mi se što braći predaješ teologiju samo ako, studirajući, ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.’

Crkva danas slavi svetkovinu Uzašašća Gospodinova ili Spasovo. Uskrs, najveće otajstvo vjere, u bogoslužju se naglašeno slavi kroz pedeset susljednih dana, sve do uključivo svetkovine Duha Svetoga, nedjelje Pedesetnice. Tema toga vremena je Kristov prolaz kroz smrt u slavu uskrsnuća. Na četrdeseti dan toga razdoblja pada, uvijek u četvrtak, blagdan Spasova ili, točnije rečeno, svetkovina Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista. Spasovo je, dakle, jedan od uskrsnih blagdana. Ističe jedan važan pogled na uskrsni događaj:

Krist se sa svojim ljudskim uskrslim tijelom vraća nebeskom Ocu, i kao čovjek sjedi Njemu zdesna.

Uzašašće se u prvo kršćansko vrijeme slavilo najprije zajedno s poslanjem Duha Svetoga, 50. uskrsni dan, kao završetak i ispunjenje Kristovog djela spasenja. Od 4. stoljeća blagdan Uzašašća izdvaja se i slavi zasebno, četrdesetog uskrsnog dana. Razlog tome je brojka ’40’ koja ima simboličko značenje, ali i tekst u Djelima apostolskim 1,3: ‘Njima je Isus nakon svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.’ Malo zatim, u recima od 9. do 11. sažeto se govori i o Isusovom uzašašću.

Danas se spominjemo i blaženog Ivana Merza. Rođen je u Banjoj Luci 1896., a umro na glasu svetosti u Zagrebu na današnji dan 1928. U rodnom gradu Ivan pohađa realnu gimnaziju i maturira s odličnim uspjehom. Na Bečkom sveučilištu upisuje studij prava, no već u ljeto iste godine, u punom jeku Prvoga svjetskog rata, pozvan je u vojsku. Polazi na talijansko bojište na kojem ostaje sve do svršetka rata.

Godine 1920. odlazi u Pariz gdje nastavlja studij književnosti na Sorbonni i Institutu Catholique. Po završetku se vraća u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Godine 1923. doktorirao je na temu ‘Utjecaj liturgije na francuske pisce’ i potom još dvije godine, pod vodstvom isusovaca, privatno studira kršćansku filozofiju, teologiju i sve važnije crkvene dokumente.

Zadnjih šest godina života i boravka u Zagrebu razvija veliku apostolsku djelatnost za mladež i prvi u katoličku javnost unosi ideje papinske Katoličke akcije. Kroz osnivanje i djelovanje Hrvatskoga orlovskog saveza posebno širi ljubav i odanost prema Papi i Crkvi.

Ubraja se među najveće promicatelje liturgijske obnove i euharistijskog života u hrvatskom narodu, a sam živi uzornim kršćanskim životom. Posljednjih šest godina svakodnevno ide na pričest u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Blaženim ga je u njegovoj rodnoj Banjoj Luci 22. lipnja 2003. proglasio papa Ivan Pavao II.

Uskrsnuo je – živ je, dragi župljani!

Za nas kršćane, katolike Uskrs je blagdan koji nas poziva na novi život i to na život s Uskrslim Gospodinom. Isus je uskrsnuo ne zbog sebe, već zbog nas. Uskrs je pobjeda života nad smrću. Uskrs je pobjeda nade nad beznađem. Uskrs je pobjeda svjetla nad tamom. Uskrs je pobjeda smisla nad besmislom. ISUS JE NAŠ JEDINI PRAVI PUT, ISTINA I ŽIVOT. Isus je jedini pravi smisao našega života. Isus nas poziva da ga  slijedimo u novosti života. On nas poziva da ga slušamo i živimo  po zakonu Božjem. A sav zakon je u dvije zapovijedi LJUBAVI: LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJEMU! Tko slijedi taj zakon donosi svjetlo, toplinu i radost tamo gdje se nalazi. Po Uskrsu i mi želimo biti preobraženi u taj novi život i zato radosno svake godine slavimo uskrslog Isusa koji je živ, i želi biti dionik našega svakodnevnog života!

Nažalost, mnogo je onih koji ne žive tu novost života. Mnogi će i ovaj Uskrs proslaviti u pijančevanjima i prežderavanjima, psovanjima… i tako nastaviti po starom. Nema u tome novosti života, već siguran put u smrt, u besmisao, u beznađe. Da bi se  osjetila radost Uskrsa potrebno je otvoriti vrata srca, odbaciti grijeh i iskreno se pokajati. U srcu u kojem je grijeh nema istinske radosti. Uskrs nas poziva na novi život. Gospodin želi odvaliti kamen s našeg   srca. Njegov Duh nas želi oživjeti.  Dopustimo mu to ako nismo do sada. Učinimo taj korak prema njemu. On će sigurno sve učiniti sa svoje strane. Samo s Isusom možemo pogled s ove surove stvarnosti usmjeriti prema boljoj vječnosti. Samo s njime već ovdje na Zemlji možemo živjeti stvarnost Vječnosti. Pogleda usmjerenog prema vječnosti ne živimo samo jednom u godini. Svaka nedjelja je poziv na novost života. Svaka je nedjelja MALI USKRS. Svaka nedjelja je susret sa Uskrslim, živim Gospodinom. SVAKA SVETA MISA JE SUSRET NEBA I ZEMLJE!

Sestre i braćo , dragi moji župljani, neka Vam Uskrsli Gospodin bude jedino svjetlo na vašem životnom putu i neka radost ovog Uskrsa bude radost cijeloga života.

SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN USKRS!

Za vas moli vaš,

Kristijan Bogdan, župnik

 

Od obreda Velikoga petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva ‘šuti’.
Navečer se vjernici okupljaju na bdijenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi, pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom.
Današnji obred Vazmenoga bdijenja čini služba svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom; služba riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja; zatim krsna služba s litanijama svih svetih, blagoslov vode, krštenje odraslih ili obnova krsnih obećanja; te euharistijska službe pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi puta blaguju Tijelo Kristovo.
Današnje bdijenje se slavi u večernjim satima kako bi se mogla uskrsna svijeća s trostrukim usklikom ‘Svjetlo Kristovo’ unijeti u crkvu u trenutku kada je u crkvi potpuni mrak kako bi plamen Uskrsne svijeće rasvijetlio mračne sile i unio svjetlo u današnji svijet.
To svjetlo simbolizira uskrslog Krista koji je za nas mučen, pokopan i uskrsnuo. Zato se čin bdijenja započinje na Veliku subotu kada padne noć, a mora završiti prije zore.
Služba svjetla – u samoj crkvi ugašena su svjetla, a svećenik pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća.
Svijeća je djevičanski plod pčela, i zato je prikladna da bude simbol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te ‘Alfu’ i ‘Omegu’, prvo i posljednje slovo grčkog alfabeta, jer uskrsli Krist je početak i kraj svega stvorenoga.
Nakon toga svijeća se pali na blagoslovljenom ognju i nosi kroz Crkvu s tri ‘postaje’; pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom.
Onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: ‘Svjetlo Kristovo’.
Na taj poklik vjernici odgovaraju: ‘Bogu hvala!’ Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem.
Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra ‘razmatrajući divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju’, kako se navodi u Rimskom misalu, a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom.
Iz Staroga zavjeta imamo sedam čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvatima u povijesti izraelskog naroda. Iza svakog čitanja predvoditelj moli molitvu povezanu s pročitanim.
Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja slijedi Slava – koja se ne pjeva u vremenu korizme – zatim Pavlove poslanice i na kraju Lukin izvještaj o otkriću praznoga groba.
Krsna služba započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere.
Vodom će biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći.
Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili njihovi roditelji i kumovi.
Euharistijska služba u Vazmenom bdijenju vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju.
Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli, a posebno u svakom misnom slavlju kada nam daje samog sebe za naše suobličenje njemu Proslavljenom.

DA TE SAMO DOTAKNEM

 

Sjedim do Tvojih nogu glave pognute.

Ne mogu pogled dignuti, gledati u Tebe.

Šutim, srce Te želi, moje usne ne govore.

Znaš sve moje misli, sve moje molitve.

 

Da Te samo dotaknem i dodirnem Ti haljine,

Moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.

Da Te samo dotaknem i dodirnem Ti haljine,

Moje srce bilo bi cijelo, da Te samo dotaknem.

 

Sjedim do Tvojih nogu, pružam ruke drhtave.

Suze polako klize niz moje obraze.

 

Da Te samo dotaknem …

 

Pružaš ruke, dižeš mi lice, Tvoje oči mi govore:

“Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!”

 

Da Te samo dotaknem …

 

Video možete pogledati dolje desno u rubrici “Odabrali smo za vas”

Glazba: Daniella Sisgoreo-Morsan s pjesmom “Da Te samo dotaknem”

Music: “If I could touch you” by Daniella Sisgoreo-Morsan

Veliki petak je spomendan Isusove muke i smrti. Zajedno s Velikim četvrtkom i Velikom subotom čini Vazmeno trodnevlje. Na Veliki petak ne slavi se misno slavlje. Obred Velikog petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili klečanjem u šutnji. Obredi Velikog Petka odvijaju se u tri dijela: Služba riječi, klanjanje križu te podjela Svete Pričesti. Služba riječi donosi nekoliko odabranih odlomaka Svetoga pisma. Evanđelje, koje se čita ili pjeva, je Muka po Ivanu. Poslije homilije (propovijedi) slijedi sveopća molitva vrlo stara oblika, iz 4. stoljeća. Klanjanje križu popraćeno je pjevanjem Prijekora velikog petka. Oltar je toga dana bez liturgijskog ruha i ornamenata, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci. Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede, čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Posljednji dio obreda Velikoga petka jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru, otkuda se donosi. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se odmah pristupa pričesti. Liturgija završava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji.

Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati – Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.

Na Veliki petak post obavezan za sve vjernike od 18 do 60 godina, a za sve starije od 14 godina obavezan je nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso dok post znači da se osoba jednom u danu najede do sita.

pepelnica2 post-i-nemrs

Započinje korizmeno vrijeme pokore, razmišljanja i posta, Danas je Pepelnica – Čista srijeda. Njome započinje korizmeno vrijeme pokore, razmišljanja i posta, koje nas priprema za Kristovo uskrsnuće u Uskrsnu nedjelju. Za Čistu srijedu vezan je obred pepeljenja. Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Čela vjernika se pepele uz riječi: ‘Sjeti se, čovječe, da si prah i u da ćeš se u prah vratiti’, koje u svijest prizivaju spoznaju da je život na zemlji prolazan.

Inače, pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu biskup bi blagoslovio marame za kosu, te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz raja zbog svoje neposlušnosti.

Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje, nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Kasnije su svi kršćani, bez obzira bili javni ili skriveni pokornici, dolazili primiti pepeo zbog pobožnosti. U stara vremena je nakon pepeljenja slijedila pokornička procesija.

Dodajmo ovome kako Crkva danas propisuje obavezan post za sve od navršene punoljetnosti do započete šezdesete godine života, a obavezan nemrs za sve koji su navršili četrnaestu godinu života.

sveti_valentin_kaniska_iva U našoj župi uvijek se slavilo sv. Valentina. Nekada je to bio veliki kram (kirvaj)sa prodavačima medenjaka i igračaka te nekim starim običajima. Mnogi vjernici su bili zagovoreni svetom Valentinu (zbog ozdravljenja od bolesti i drugih razloga).  Danas nešto manje, ali  još uvijek se slavi kao kram u našoj župi. Ovom prilikom, starije ću podsjetiti, a mlade naučiti, što se još događalo na taj dan kod naše crkve. Naime, naši stari su imali običaj da na čast sv. Valentinu  daruju “kraćicu” (plećku od svinje zajedno sa nogicom – sušenu). Darovala se obavezno lijeva “kraćica” (darovana “od srca”). Tako prikupljene “kraćice” išle su na javnu dražbu i prodavane su vjernicima. Novac od prodaje išao je u župnu blagajnu. Osim te, održavana je još jedna dražba. Vezeni ručnici, koji su kod sprovoda vezivani za raspelo, ostajali su župniku. On je sve prikupljene ručnike tijekom godine, također prodavao na javnoj dražbi. U većini slučajeva nastojala ih je otkupiti obitelj iz koje je vezeni ručnik potekao ( jer su oni bili obiteljsko nasljeđe i blago). Još jedan razlog za kram je i ova slika sv. Valentina koju je 1864. naslikao A.Kraus, a 1865. godine postavljena je na novi pokrajnji oltar (desno u kut).  Više o povijesti i uređenju crkve na stranici Povijest župe. Fotografije pokrajnjeg oltara sa slikom svetog Valentina (1865-1966) možete pogledati u ovom članku.

Na kraju nešto iz biografije sv.Valentina:

Zanimljivo je da veliko štovanje u narodu, prema onoj ‘sensus fidelium’, imaju sveci za koje nemamo pouzdanih povijesnih podataka. Jedan od njih je i sv. Valentin koji je prema predaji umro mučeničkom smrću 269. godine. Čini se da je bio svećenik u Rimu. Odlikovao se mudrošću i kreposnim životom, radi čega je uživao velik ugled ne samo u vjerničkoj zajednici nego i među poganima.

Car Klaudije II. Gotski koji je vladao od 268. do 270. godine zaželio je osobno upoznati sv. Valentina. Kad car zove, pogotovo u vremena nesklonom kršćanstvu, treba se dobro pripraviti. Tako je učinio i sv. Valentin. Hrabro je stupio pred cara koji mu je rekao: ‘Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove!’ A Valentin je spremno odvratio: ‘Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad od mene ne bi tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.’ Tako stoji u Rimskom martirologiju koji spominje sv. Valentina, a potječe iz 8. stoljeca od Bede Casnoga.

Valentin je od cara zatražio nekoliko minuta da mu kratko iznese svoju mudrost. Na te njegove riječi jedan se sudac, kojemu je Valentin polaganjem ruku i molitvom ozdravio slijepu kćer, obratio i dao krstiti s cijelom svojom obitelji. To su, dakako, i on i obitelj platili mučeničkom smrću. A Valentina su proglasili čarobnjakom. Zato je gradski prefekt dao starca Valentina mučiti, a potom je naredio da mu se odrubi glava. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala pobožna žena Sabinilla.

Sv. Valentina se zaziva kod bolesti očiju, padavice i u drugim potrebama. To se štovanje razvilo posebice od Srednjega vijeka. Valentin pripada skupini svetaca koji navještaju proljeće i novi život. To je razlog radi čega ga se slavi i kao zaštitnika mladih i zaljubljenih.

DONACIJE ZA OBNOVU ŽUPNE CRKVE

ŽUPA SV. JURJA MUČENIKA I SRCA MARIJINA

KANIŠKA IVA 95

43283 KANIŠKA IVA

Žiro račun župe, kunski i devizni :

IBAN računa:

HR4923400091110496669

BIC / SWIFT CODE: PBZGHR2X

Privredna banka Zagreb

Arhiva