ŽUPA SVETOG JURJA MUČENIKA I SRCA MARIJINA

DOŠAŠĆE (ADVENT)

 

Započeli smo došašće ili advent. To je u Crkvi vrijeme od 4 tjedna kad se pripremamo za proslavu Božića, za proslavu rođenja našega Spasitelja Isusa Krista. Sve je u ovom vremenu okrenuto prema Kristu kao središtu i kao cilju. Čovjek je, zapravo, stalno u adventu, u iščekivanju dolaska nekoga ili nečega. Zato Biblija voli nazvati čovjeka “vir desideriorum”- čovjekom čežnje i bićem koje razmišlja o onome što će doći.

Advent doslovno znači dolazak. Mi iščekujemo Kristov dolazak. Spominjemo se triju dolazaka. Prvi je povijesni Kristov dolazak u našem tijelu. Isus je proživio naš zemaljski život; prošao je, kako stoji u evanđelju, svijetom čineći dobro, a opet je završio na križu kao zločinac. To je povijesni Isus. Kad je ostavljao ovu našu zemlju svojima je obećao: Odsad ću biti s vama na drugi način! Taj drugi način njegove prisutnosti među nama jest nevidljiv zemaljskim očima, ali ga vjernik prepoznaje vjerom, srcem: prepoznaje ga u riječi Božjoj, u otajstvima, u liturgijskim slavljima na koja se okupljamo. Prepoznajemo ga, na poseban način u sakramentu euharistije. Prepoznajemo ga, nadalje, u braći i sestrama, u patnicima i siromasima. To je sadašnja Isusova prisutnost; za nju kažemo da je sakramentalna, otajstvena. A treći vid je: Isus će opet doći u slavi, doći će suditi žive i mrtve, kako molimo u VjerovanjuSve je ovo sadržaj došašća. To je zapravo sadržaj svake naše mise koju slavimo: Naviještamo smrt Isusovu, slavimo njegovo uskrsnuće tj. Njegovu prisutnost s nama na otajstven način i iščekujemo da Isus opet dođe u slavi.

Cijeli Stari zavjet čeka Spasitelja, čeka nekoga s neba. Ta je svijest živa: Bog će poslati nekoga s neba. Treba znati, to je narod koji vjeruje Bogu, vjeruje njegovim obećanjima, ali istovremeno, to je narod koji prigovara Bogu, zaboravlja i ostavlja Boga. – I u jednom trenutku svoje povijesti, kad im je Hram razoren, kad je narod odveden u ropstvo, govore: To nam je učinio neprijatelj! Prorok koji o tome piše i koji je tipični prorok došašća, Izaija – ne zaustavlja se na tome da kaže: ovo nam je učinio neprijatelj! Već ide korak dalje i ukazuje na vlastitu krivnju: Sagriješili smo, svi smo nečisti, svi lutamo… Bunili smo se protiv Boga, griješili smo pred njim, nismo išli njegovim putem i zato je Bog dopustio da nas sve to snađe, tako piše Izaija. I sad moli Boga „neka razdere nebesa i siđe“, neka pokaže da je naš Otac, naš Otkupitelj. Njegov je vapaj: Bože, dođi, trebamo te!

To bi trebao biti i naš vapaj u ovom vremenu: Bože, trebamo te! Trebamo te da nas poučiš, da nam otvoriš oči pa da uvidimo koliko smo grešni, koliko smo kolebljivi i slabi, koliko smo materijalni.

Zanimljivo da Božja riječ i za svršetak liturgijske godine i za početak upozorava na isto. Zove na budnost! „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.“ Postoji opasnost da nas obuzme duhovno mrtvilo, da postanemo površni i nestalni. Treba ostati budan u duhu obraćenja i obnove. Isus je obećao da će doći; doći će suditi žive i mrtve. Ne znamo kad će doći, i ne znamo kad će nas pozvati k sebi. Biblija donosi puno slika i prispodoba koje na to upozoravaju, a Crkva nam ih stavlja pred oči baš ovih dana na svršetku jedne i na početku nove crkvene godine. Tu spada prispodoba o 10 djevica, prispodoba o talentima kao i ovo današnje evanđelje prema kojemu je svatko dobio zadatak što treba raditi. Jedan je postavljen za stražara da čuva vrata, da pazi da se neprijatelj ne bi ušuljao u kuću i opustošio je.

Stražar je odgovoran za kuću, mi smo odgovorni za svoj život. Život nam je darovan; slobodno možemo reći da nam je iznajmljen. Koliko će trajati, ne znamo. Svakako, gospodar će doći; njemu ćemo polagati račun što smo učinili, kako smo živjeli.

Čuvati ulazna vrata – stari su redovnici/monasi koristili ovu sliku da ukažu na to kako treba čuvati svoju dušu, da u nju ne ulaze misli, želje, koje ne vode dobru, osjećaji i modeli življenja koje Bog ne voli i ne blagoslivlja. Kao što stražar čuva kuću, tako i kršćanin treba čuvati svoju dušu. Svakoga koji bi htio unutra treba zaustaviti i upitati: Odakle dolaziš? Od koga dolaziš? Što tražiš kod mene? – Samo onome što od Boga dolazi treba otvoriti ulaz u naš život. To će nas ispuniti mirom, sigurnošću, srećom. Što od Boga dolazi, tim se treba hraniti, tome dopustiti da uđe u naš život. Naprotiv, onome što ne dolazi od Boga, to treba tjerati od sebe; ne dopustiti da nam ulazi u glavu i srce, jer će nam opustošiti život, zagorčit će nam dušu i duševni mir. Grijeh ruši sreću, uvećava nesigurnost i stvara frustriranost. U životu se sve izokrene; zavlada kaos. Grijeh i životne brige dovode do tog stanja, mogu prekriti vjeru i ugušiti život.

Najlakše je reći: Drugi su krivi! Kod Boga to ne prolazi. K njemu treba doći s priznanjem vlastite krivnje: ja sam grešan, ja sam slab, ja često ostavljam i zaboravljam Boga. Stoga je vapaj: Gospodine, dođi, trebamo te! – potreban svakome od nas. To je poziv za pomoć kad smo u opasnosti, to je ona molba iz Očenaša: Dođi kraljevstvo tvoje! Molba je to da se vratimo Bogu, da postanemo Božji, da u nas uđe Božje kraljevstvo, da se preko nas vrši volja Božja.

Otvoriti dušu i srce Bogu koji dolazi, za čije se rođenje pripremamo – to je velika šansa ovoga vremena došašća. Nije to ona nestrpljiva dječja želja za Božićem: Kad će doći Božić, jaslice, bor, dječji pokloni i darovi…

Vapaj Bogu. Dođi, trebam te! – molba je odrasla čovjeka, molba je čovjeka  vjernika koji živi u ovom vremenu, koji osjeća svu težinu života i koji se ne može pomiriti s činjenicom da je svijet takav kakav jest i da mi sami često postajemo slični tom svijetu. Ovo je vrijeme kad treba preispitati svoj život, svoje stavove. Posebno se treba upitati: Gdje sam u odnosu na Boga? Gdje se životom od njega udaljavam? – Treba mu se vratiti: Bogu se treba vratiti srcem i životom.

Advent zove na zaokret; zove nas iz mraka na svjetlo. Kao simbol u došašću se koristi svijeća. Danas na prvu nedjelju gori jedna svijeća, pa će doći dvije, tri pa četiri. Svijeća je tiha i nenametljiva; ona treperi, ona govori srcu. Govori o dobroti, o povjerenju, o izgaranju. Zove nas da u ovim predbožićnim danima razmislimo malo o sebi i o onome koji će ovih dana doći – o Isusu kojeg očekujemo. Svijeća nas zove da se vratimo jednostavnosti i ljepoti života, a put za to je da se Bogu približimo, da njemu otvorimo ulaz u svoj život.

Ako nam srca budu otvorena, Bog će ih ispuniti svojim darovima: vjerom, mirom, dobrotom, požrtvovnošću. Bog će nas iznutra pročistiti i učvrstiti. U nama će biti više života, i svima će uz nas biti ljepše. Volio bih da se u svačijem srcu ovog Božića takvo nešto lijepog dogodi.

 

BOŽJI DAR

Da su se sastali svi anđeli i svi geniji svijeta koji postoje i koji su ikad postojali, i da su proučavali šta bi za tebe bilo najbolje u životu, šta bi ti bilo najkorisnije u ovoj ili onoj situaciji, u ovoj ili onoj patnji, u ovom ili onom iskušenju, u raznim bolnim gubicima – oni ne bi bili u stanju pronaći nešto, što bi bilo bolje, korisnije i što bi ti više odgovaralo, od onoga što te je u životu zadesilo.
Svemogući vječni Bog u svojoj Providnosti, još prije postanka svijeta, vidio je da tebi najviše koristi baš ovaj križ (tvoje životne situacije) i želio je da ti ga pokloni kao najskupocjeniji dar svoga Božanskog Srca.
Ali… prije nego će ti poslati taj dar, Bog ga je promotrio svojim Svemogućim Očima, razmislio o njemu svojim Božanskim Umom, ispitao ga do u tančine svojom Mudrom Pravednošću i zagrijao ga svojom Ljubavlju i ljubaznim Smilovanjem.
Odmjeravao ga je Bog, sa obje svoje Božanske Ruke, da ne bi slučajno bio milimetar prevelik ili miligram pretežak za tebe.
A zatim ga je Bog blagoslovio svojim Svetim Imenom, pomazao ga svojom Milošću i prodahnuo svojom Božanskom Utjehom, pa je onda još jednom pogledao na tebe i na tvoju Hrabrost.
Tako da ti tvoj križ (ovaj život), stiže iz samog Neba, kao Božji poziv, kao dar Njegove Milosrdne Ljubavi, da bi ti zaista preko tog križa, postala ono što i jesi u stvarnosti, PRAVO BOŽJE DIJETE, i našla u Bogu svoje POTPUNO ISPUNJENJE.

 

POPLAVA

Ovo je priča o pobožnom čovjeku kojeg je zatekla poplava u selu.
Popeo se na krov svoje kuće i uzdajući se silno u Boga molio da ga spasi.
Drugi su ga zvali i pokušavali nagovoriti da pođe s njima.
Odbio je one i na splavi i u čamcu i helikopteru govoreći da čeka Boga.
Razina vode se i dalje podizala da bi se na kraju čovjek utopio
Kad se na nebu susreo s Bogom,bio je ljutit.
Rekao je:”Bože vjerovao sam u Tebe,do kraja se uzdao u Tvoju pomoć.
Gdje si bio?Zar si me zaboravio?”
Bog mu odgovori:”Tri puta sam dolazio po tebe,na splavi,u čamcu i helikopteru.
Što si više očekivao od mene?”

 

DUHOVNE MISLI, IZREKE 

Kad sretnemo nekoga
tko nam duguje zahvalnost
odmah se toga sjetimo.
A koliko smo puta sreli nekoga
kome mi dugujemo zahvalnost
a da se toga nismo sjetili.
(Goethe)

Naučio sam… da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo
Naučio sam… da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
Naučio sam… da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš g..pirati.
Naučio sam… da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam… da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam… da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam… da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam… kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam… da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam… da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam… da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam… da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam… da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam… kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam… što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney
Dan što ga čovjek
posveti drugome
nije nipošto gubitak već dobitak.
Dani u kojima ne učinimo
ništa za druge,
već samo za sebe,
to su izgubljeni dani.
(Ivan Merz)

 

Dobre riječi mogu biti kratke i jednostavne za izgovoriti,
ali njihov odjek je beskrajan
.
Majka Tereza

 

POSLJEDNI VLAK
Odlazak: svakoga trena.
Dolazak: kad Bog htjedne.
Brzi vlak-expres: Krsna čistoća, mučenička smrt.
Obični vlak: neizmjerno ufanje u Boga, izvrsavanje dobrih djela (molitva, post, milostinja, istinsko obraćenje).
Izvanredni vlak (vozi vrlo rijetko samo u iznimnim slučajevima): Obraćenje u zadnjim trenucima života.
UPOZORENJE: povratnih karata ne izdajemo!!!
Djeca koja nisu došla do razuma voze se besplatno u naručju svete Majke Crkve.
Putnike molimo da sa sobom ne nose ništa osim dobrih djela, jer mogu s prtljagom zakasniti ili se zaustaviti na predzadnjoj stanici.
Putna isprava za nebo mora imati žig posvetne milosti.
Čovjek danas mnogo putuje kojekuda.
Za svako putovanje on se dobro sprema.
Za ovo posljednje i najvažnije putovanje u nebo spremajmo se ozbiljnije.
ŽELIMO SVIMA SRETAN PUT!!!!
“Vrijeme je novac.”
Tu laž ljudi plaćaju srčanim udarom.
Sreća se ne može kupiti. Na sreću.
Sreća će te obuzeti kao divan osjećaj kad budeš zaboravio na sebe a živio za druge. Osmjehneš li se djeci, ona uzvrate osmijehom. Osmjehneš li se odraslima, oni se pitaju:
Zašto se ovaj smije?”
Samo ljudi s kičmom stvaraju novi svijet. Biti jednostavno dobar – bolje od toga se ne može postići.
Pravi čovjek postaješ samo ljubavlju.
Samo je jedan put do bližnjega: put srca. Svi su drugi putovi zaobilaznice.
Nitko drugi nije kao ti. Jedinstven si i neponovljiv.
Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim,
a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim.
Uistinu moramo dobro paziti što govorimo.
(Konfucije)

 

S ciljem pred očima i najsporiji napreduju
brže nego oni
najbrži bez cilja!
(Lessing)

 

Tuđe mane su nam pred očima,
naše su nam na leđima!
(Seneca)

Visoko su nebesa i nisko je zemlja.
Milost silazi kad molitva uzlazi jer Bog čuje taj čovjekov glas.
sv. Augustin

 

Molitva je čovjekov najplemenitiji izraz, istinski uzdisaj duše.
Ona je nužna kao život sam!
sv. Ivan Eudes

 

Bio jednom jedan siromah,,,,u pustinji,,i dojadi mu zivjeti u jadu i bijedi,,i jedan dan zamoli Boga dvije stvari,,
“dragi Boze ,,netrazim bodatstva svijeta ,,trazim samo najljepsi cvijet i najljepsu zivotinju,,
POgleda Bog i smiluje se ,,ajde,al,,dade mu kaktus i gusjenicu,,
pogleda covjek,,odmahne glavom,,pa Dragi Boze trazio sam te samo te dvije stvari ,,,ni to mi nisi mogao dati,kad nema nista na ovom svijetu,,siromah,ni te dvije stvari nisi mogao,,revoltiran covjek,,
i ostavi gusjenicu i kaktus u pustinji,,,
al nakon nekoliko dana ,nemajuci mira,,,vrati se da pogleda ,,kad ono tamo,,iz gusjenice ,,izđe najljepsi leptir ,,koji je ikad postojao,,a iz kaktusa najljepsi cvijet,,,postiđen covjek,,prigrli darove dragoga Boga,,i u miru odseta kuci
Poanta,,,e pa zakljucite sami

 

ZAŠTO ŽENE PLAČU? 
Jedan je dječačić upitao svoju majku:
– “Zašto plačeš?”
– “Zato što sam žena” -odgovorila mu je .
– “Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikad i nećeš”
Kasnije je upitao oca. “Zašto mi se čini da mama uvijek plače bez ikakvog razloga?”
– “Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Naposljetku je nazvao Boga.
Kad ga je dobio, upitao ga je:
– “Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”
Bog odgovori:
“Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja.
Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce – mjesto gdje stanuje ljubav.”