ŽUPA SVETOG JURJA MUČENIKA I SRCA MARIJINA

USPOSTAVA BJELOVARSKO-KRIŽEVAČKE BISKUPIJE

BENEDIKT BISKUP

SLUGA SLUGU BOŽJIH

na trajni spomen

 

Potaknut brigom za veće duhovno dobro povjerenih mu vjernika, časni naš brat, kardinal Svete Rimske Crkve, Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački, zbog brojnosti stanovnika koji borave na području pod njegovom crkvenom vlašću, zamolio je ovu Apostolsku Stolicu da se izdvajanjem dijela područja od te Nadbiskupije osnuje nova Biskupija. Nakon što smo čuli pozitivno mišljenje časnoga brata Marija Roberta Cassarija, naslovnoga nadbiskupa truentinskog i apostolskog nuncija u spomenutom narodu, po savjetu Kongregacije za biskupe smatramo da zaista treba ispuniti upućenu molbu, što će ubuduće zasigurno pridonositi spasenju duša. Stoga, vrhovnom Našom vlašću, određujemo sljedeće: .od Zagrebačke nadbiskupije odvajamo dekanate: Bjelovarski, Cirkvenski, Čazmanski (osim župe Vrtlinska), Garešnički, Križevački, Vrbovečki i Zelinski te od tako izdvojenih dekanata osnivamo Bjelovarsko-križevačku biskupiju, kojoj sjedište određujemo u gradu Bjelovaru, a ondje postojeću župnu crkvu, posvećenu Bogu u čast svete Terezije Avilske, uzdižemo na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve obvezujući Te da se u njoj, prema pravnoj odredbi, ustanovi kanonički kaptol. K tomu, rektorsku crkvu, posvećenu Bogu u čast Svetoga Križa koja se nalazi u gradu Križevcima, urešujemo naslovom i dostojanstvom konkatedralne crkve, sa svim pravima, počastima i povlasticama te dužnostima i obvezama koje pripadaju crkvama te vrste. Nadalje, novu Bjelovarsko-križevačku biskupiju izabiremo za sufragansku Metropolijskoj stolici zagrebačkoj, a njezina biskupa podvrgavamo metropolitskom pravu nadbiskupa te Metropolijske Crkve. Ostalo, pak, neka se uredi prema zakonima kanonskog prava. Provedbu ovoga što smo odredili povjeravamo ranije spomenutom časnom bratu Mariju Robertu Cassariju, dajući mu sve potrebne i odgovarajuće ovlasti, kao i ovlast da za izvršenje rečenoga subdelegira bilo kojeg služitelja u crkvenom dostojanstvu, uz obvezu da Kongregaciji za biskupe pošalje vjerodostojan primjerak akta’ o provedbi navedenoga. Želimo, konačno, da se ova Naša Konstitucija poštuje, kako sada tako i ubuduće, a sve što bi joj se protivilo nema nikakva učinka. Dano u Rimu, pri Svetom Petru, petoga dana mjeseca prosinca, godine Gospodnje 2009., pete godine Našega Pontifikata.

 

Papa Benedikt XVI.

zemljovid-bjelovarsko-krizevacke-biskupije

Povijesni pogled

 

Osnutkom Zagrebačke biskupije 1094. godine i ovo je područje ušlo u razdoblje svojih pisanih tragova. Tako većFelicijanova povelja, iz 1134. godine, spominje osnutak Zagrebačke biskupije, kojoj je bio dodijeljen posjed Dubrava, dok se kasnije spominju Čazma i Ivanić (Kloštar). U razdoblju do sredine 16. stoljeća, najznačajnije mjesto je Čazma, koju je utemeljio zagrebački biskup Stjepan II. Babonić 1232. godine i u njoj Čazmanski kaptol s 12 kanonika. Dao je ondje sagraditi i dvije crkve. Zborni kaptol Sv. Duha djelovao je u Čazmi kao locus credibilis do 1548. godine, kad seli pred turskom najezdom u Zagreb. U Čazmi je bilo drugotno sjedište zagrebačkih biskupa, koji su ondje često boravili do sredine 16. stoljeća, izdavali svoje službene isprave, pisali oporuke, a neki su ondje i umrli. Ondje je uz Kaptol i Čazmansku prepozituru bilo više redovničkih zajednica, crkava i drugih ustanova. Po Čazmi je nosio ime i Čazmanski arhiđakonat, koji je 1501. godine imao na svojem području 41-u župu te značajne srednjovjekovne gradove utvrde na Moslavačkoj gori, sve do Garića, sa samostanima franjevaca i pavlina. Čazmu će okupirati Turci i ondje osnovati svoj Čazmanski sandžak 1552. godine, a po oslobođenju Čazma će biti pripojena Hrvatsko-slavonskoj vojnoj granici (krajini).

Istu sudbinu slijedio je od 1770. godine i drevni Ivanić. U Čazmi će od svega ostati kao spomen na prošla vremena i kao, značajnije, sjedište istoimene župe i danas velebna crkva s dva zvonika.

Najnovija arheološka i povijesno-umjetnička istraživanja govore da je ova čazmanska crkva prvotno bila kasnoromanička jednobrodna crkva s parom zvonika, a naknadno je kao dvorska crkva proširena u dugu jednobrodnu romaničko-gotičku, s transeptom širih krila i malim četverokutnim svetištem. Crkva je vjerojatno poslije Tatara bila proširena u trobrodnu građevinu u gotičkom stilu, a ostale tri građevinske faze pripadaju razdoblju baroka i klasicističkom oblikovanju. Ovo je najveća župna crkva ne samo na ovom području, već predstavlja i iznimnu pojavu u romaničkoj arhitekturi Hrvatske, gdje se mogu pratiti različite povijesne faze i stilovi. Crkva je u 18. stoljeću dobila bogat namještaj, devet baroknih oltara i prekrasnu propovjedaonicu, dar župnika obnovitelja Ivana Jambrekovića (1720. – 1759.), rodom iz Međurače, danas selo u župi Nevinac. U poslijeturskom razdoblju bit će pokušaja obnove biskupskog dvora u Dubravi do vremena biskupa Josipa Galjufa (1772. – 1786.), ali postupno će propadati i biti zapušten, dok će od biskupa Maksimilijana Vrhovca (1787. – 1827.) do kardinala Josipa Mihalovića (1870. – 1891.) značajnu ulogu imati biskupski dvor u Gradecu, u smislu ljetnikovca i kuće odmora.

 

Povijesni Kalnički arhiđakonat (2001. godine nazvan Bjelovarskokalnički arhiđakonat) stoljećima je sastavni dio Zagrebačke (nad)biskupije, što potvrđuju pisani izvori od 13. stoljeća na ovamo. On nosi naslov po Kalniku, planini sjeveroistočno od Medvednice, s najvišim vrhom Veliki Kalnik, s istoimenim gradom, koji se spominje od 1264. godine. Uz povijesne utvrde Veliki Kalnik i Mali Kalnik, koji se spominje od 14. stoljeća, ondje je povijesni lokalitet crkve sv. Martina u Brezivici (sub maiori Kemlek), koja se spominje kao župna 1334. i 1501. godine, dok je današnja župna crkva sv. Brcka gotička barokizirana crkva, sa zidnim slikama iz 14. i 15./16.stoljeća. Veliki Kalnik je važan srednjovjekovni utvrđeni grad, koji je zasigurno također utjecao na ime ovog arhiđakonata, a koji je 1501. godine imao 40 župa. Na području arhiđakonata spominju se redom župe od područja plemenske općine Staro Moravče sv. Ivana Krstitelja u Zelini, župe Svih svetih (de eadem Moracha) u Bedenici, zatim sv. Nikole u Hrašćini i sv. Martina na Lonji (Breznički Hum) i dalje prema Mađarevu, te osobito sve župe prema istoku, preko Križevaca, sve do područja župe sv. Petra u Čvrstecu. U to staro doba spominje se kao značajna tvrđa – grad Rakovec s trgovištem, s kojim se kasnije spaja gospoštija Vrbovec, pa grad Križevci i Glogovnica, sa srednjovjekovnim kastrumom i preceptoratom templara i ivanovaca, župnom crkvom sv. Jurja i velikom kasnogotičkom crkvom sv. Marije, koja nikad nije pripadala templarima i ivanovcima, već od početka kanonicima Svetoga groba Jeruzalemskog, križnicima, koji nisu bili viteški red, ali su nosili križ na odjeći. Oni su u Glogovnici djelovali od prijelaza 12./13. stoljeće, usporedo s templarima (i kasnije ivanovcima) sve do turskih provala.

 

Spominju se i druga središta, slobodne plemićke općine, trgovišta i gospoštije. Župnici Kalnika i Rakovca bili su uglavnom zamjenici arhiđakona na terenu, a kasnije češće križevački župnici.

 

Križevci su slobodni kraljevski grad s poveljom kralja Bele IV. Od 16. kolovoza 1253. U njemu su se od 14. stoljeća održavali mnogi hrvatski sabori, pa tako i onaj žalosni »krvavi sabor«, održan 27. Veljače 1397., kad su pristalice Žigmunda Luksemburškog pogubili Stjepana Lackovića i druge. Ondje je gotička župna crkva Svetoga križa, po kojoj je vjerojatno grad i dobio ime, a ubraja se među najstarije sačuvane spomenike grada. U križevačkome gornjem gradu djelovali su redovnici augustinci, a odobrenjem zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića na njihovo mjesto došli su franjevci te djeluju od 1628. do ukinuća samostana 1786. godine, dekretom cara Josipa II. Ondje je od 1801. godine sjedište sjedinjene Križevačke biskupije (eparhije), koja je dobila bivše isusovačke posjede Tkalec i Preseku. Ivan Zakmardi Dijankovečki (oko 1600. – 1667.), prabilježnik Hrvatskoga Kraljevstva, zaslužan je za ponovni dolazak pavlina u Križevce 1666. godine, gdje su 1674. otvorili srednje učilište i imali nižu gimnaziju, podigli svetište Majci Božjoj Koruškoj te ostavili bogatu vjersku i kulturnu baštinu, o čemu mnogo doznajemo od Križevčanina, pavlina i pisca Nikole Bengera i njegove knjižice o Majci Božjoj Koruškoj u Križevcima, pod naslovom Regina martyrum Kraljica mučenika. I pavlini su dokinuti carskim dekretom Josipa II. 1786. godine. U njihovu baroknu crkvu sv. Ane iz 17. stoljeća i samostan smješteno je župno središte, župa i župni stan, dok je župna crkva Svetoga križa ostala podružnicom. U nju je nakon razorna potresa 1880. godine smješten barokni biser – oltar Svetoga križa iz zagrebačke katedrale, a uspostavom biskupije sa sjedištem u Bjelovaru ova je omanja gotička crkva proglašena konkatedralom. Budući da je kraljica Marija Terezija premjestila vojnu komandu u novi grad – Bjelovar te nakon ukinuća redovničkih zajednica, Križevci stagniraju, a potom se razvijaju u obrtničko, trgovačko i manufakturno središte, koje je 1860. Godine dobilo gospodarsko-šumarsko učilište te drugo školstvo.

 

Ispod rijeke Glogovnice, prema rijeci Ilovi i Donjoj Slavoniji, bila je srednjovjekovna Gornja Slavonija, susretište triju arhiđakonata: Kalničkoga, koji je išao negdje do crte Sv. Petar Čvrstec – Sv. Ivan Žabno – Cirkvena, Komarničkoga, sa svojim donjim dijelom s južne strane Bilogore, od Sv. Petra Čvrsteca do Sv. Marije u Rači s 25 župa, te Gušćanskog arhiđakonata, već od područja današnjih župa u Nevincu i Novoj Rači. Tu su bila značajna redovnička središte i trgovišta, poput Streze i Jakobovih Sredica, a cijeli kraj bio je gusto premrežen župama i nastanjen hrvatskim katoličkim življem. Na tome sveukupnu prostoru, koji danas pripada novoj biskupiji, bilo je 1501. godine oko 90 župa. Dolaskom Turaka opustošena je i razorena Čazma, vjersko, kulturno i upravno središte ovoga kraja, kao i cijela okolica. Na Draškovićevoj sinodi 8. ožujka 1574. ne spominje se više niti jedna župa istočno od Križevaca i rijeke Glogovnice, a u Čazmanskom arhiđakonatu, od nekoć 41-e župe, spominje se samo župnik u Ivaniću (Kloštar Ivanić), župnik sv. Petra u Gradecu i župnik sv. Margarete u Dubravi. To su ujedno bile gospoštije s utvrdama zagrebačkog biskupa: Ivanić, Dubrava i Gradec. Uočljivo je da se primjerice Čazma tad uopće više i ne spominje. Zadnja crta od Zagreba crta je obrane: Križevci i Gradec, preko Dubrave i Ivanića u smjeru Siska. Kalnički arhiđakonat je više nego prepolovljen. Do ovog strašnog prijeloma imao je 40 župa, a sada se po vizitaciji Tome Vereczeia (Vereczei) samo 19, od kojih 12 uredno djeluje, dok ih je sedam ispražnjenih i nepopunjenih.

 

Uočljivo je da se 1574. godine spominju Križevci kao utvrđeno mjesto, ali ne i župe oko Križevaca. Dakako, ne spominje se uopće niti jedna župa istočno od Križevaca i rijeke Glogovnice do rijeke Ilove. Područje od te crte obrane prema istoku bit će u idućih više od sto godina poprište borbe, paleža i grabeža, zapravo, sve do Karlovačkog mira 1699. godine, nakon čega će nastupiti mirnija vremena. Bio je to bolan prijelom Hrvatske, sa svojim dugim i razornim posljedicama na vjerski i narodni život. Turci su se povukli, a ostali su njihovi ratni saveznici Vlasi, koji su nakon Sisačke bitke 1593. godine, tijekom 16. stoljeća, sve više tražili saveznika u novom, jačem gospodaru, Bečkom dvoru. Ranije su pomicali granicu Osmanskog Carstva prema Zapadu, a sad su prešli zbog privilegija i svojih interesa u službu Habsburgovaca.

 

Slijedit će mukotrpna i dugotrajna obnova i naseljavanje naroda, od 17. do 19. stoljeća. Od 1704. godine počinju i redoviti kanonski pohodi župa i zapisi kanonskih pohoditelja na ovom području. Arhiđakoni su bilježili sliku zatečena stanja na terenu. Zato su njihove kanonske vizitacije jedinstven i nezaobilazan izvor za povijesna istraživanja, ne samo vjerskog i crkvenog stanja, nego na svim područjima, od crkvene, političke, vojne i gospodarske do povijesti umjetnosti, demografskih istraživanja i proučavanja narodnoga života i običaja toga kraja.

 

U vrijeme oslobođenja i naseljavanja dogodila se i još jedna promjena. Kalnički arhiđakonat produžio se je prema Istoku, obuhvativši župe na prostoru između rijeke Glogovnice i Ilove, Bilogore i rijeke Česme. Osim toga, kao posljedicu etničkog čišćenja i okupacije te želju za trajnom obranom, Kalnički arhiđakonat ima na svojem području dvojnu vlast, civilnu u svojemu zapadnom dijelu, i vojnu u istočnome, gdje su sve župe bile pod pokroviteljstvom vojnih vlasti. Sačuvani su nam zapisnici kanonskih pohoda župa, u kojima je vidljiva podjela Kalničkog arhiđakonata na dva dijela, civilni i vojni, dio koji pripada Hrvatskomu Kraljevstvu pod banom i Saborom, i graničarski, vojni dio (in Regno in Confinio), pod Križevačkom i Đurđevačkom pukovnijom, a svaki je na terenu imao svojega podarhiđakona.

 

Prvi podarhiđakon zabilježen u zapisniku kanonskog pohoda s vojnog područja bio je župnik župe sv. Marije Magdalene u Kapeli, Pavao Wishoffer (1686. – 1709.), a s civilnoga Ivan Magdić, župnik u Velikom Bisagu do 1709. godine, potom Jakob Novački, župnik u Rakovcu.

 

Sredinom 18. stoljeća dogodit će se još jedna značajna novost. Naime na istočnom dijelu, podno južnih padina Bilogore, biti će utemeljeno i izgrađeno novo središte toga kraja, grad Bjelovar, na platou između rječica Plavnice s Jelencem i Bjelovacke (po potoku Beloblcka, Beloblaška, Bjelovacka). Po odredbi carice i kraljice Marije Terezije izgradnja Bjelovara započela je 1756. godine. Radove je vodio general Filip Beck. Vojna krajina želi ponajprije da Bjelovar bude vojno središte Varaždinskoga generalata i dviju krajiških pukovnija: Križevačke i Đurđevačke. Godine 1772. Bjelovar stječe status gradske općine, a tek ukinućem Vojne krajine slobodni je grad od 1874. godine i sjedište Bjelovarsko-križevačke županije. Drugi svjetski rat i poraće odnio je mnoge žrtve. Nakon Drugoga svjetskog rata po zloglasnoj komunističkoj OZNA-i ubijeni su franjevci, profesori bjelovarske gimnazije, Sebastijan Šantalab i Ferdo Gassman, te brojni građani i civili iz okolice.

 

Kod šume Lug podignuto je spomen-obilježje žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća, a slično je učinjeno po mnogim mjestima i župama u okolici. Bjelovar se tijekom 20. stoljeća razvio u značajno gradsko središte cijeloga kraja. Nakon 1960. godine počinje značajnije naseljavanje pučanstva i izgradnja novih naselja. Pučanstvo je dolazilo iz okolice Bjelovara, iz moslavačkog i podravskog područja, te znatan dio iz Like i osobito s područja Bosne i Hercegovine. Tako po popisu pučanstva iz 1991. godine Bjelovar ima 27 000 stanovnika, a od 1980. godine tri župna sjedišta: sv. Terezije Avilske, sv. Ane i sv. Antuna Padovanskoga. Pojačan pastoralni rad svećenika pridonio je očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta doseljenih ljudi, koji su Bjelovar počeli doživljavati i kao svoje kulturno i vjersko središte.

 

Stvaranjem samostalne države Hrvatske i vraćanjem slobode i demokracije Bjelovar je ponovno slobodan grad i sjedište Bjelovarsko-bilogorske županije. Osim toga, vrijedno je spomenuti, da su u Bjelovaru gotovo 40 godina djelovali redovnici pijaristi. Red je osnovao sv. Josip Kalasancijski (1556. – 1648.), a potvrdio papa Grgur XV. 1622. godine, baš kao školski red. Njima je Marija Terezija najprije dodijelila 1755. godine dotadašnje sjedište sjedinjenog biskupa u Marči kod Ivanića s okolnim posjedom, dok se nisu 16. listopada 1761. preselili u Bjelovar, gdje su vodili duhovnu skrb za vojsku, vojnu glazbu, od 1772. godine bjelovarsku župu, te školstvo. I njih je dokinuo car Josip II., pa je župa u Bjelovaru od 1790. godine bila povjerena biskupijskim svećenicima. Tako je, nažalost, Kalnički arhiđakonat ostao bez samostana i redovnika dulje razdoblje, sve do osnutka franjevačkog samostana u Bjelovaru 1935. godine. Prvu donaciju za taj samostan, od 100.000 kruna, dao je sveučilišni profesor i kanonik dr. Rudolf Wimer (* Bjelovar, 1863. – † Zagreb, 1933.), rođeni Bjelovarčanin, čiji je brat Josip umro mlad, kao upravitelj župe u Rovišću, a sve, zapravo, potječe još od njihova ujaka, revna svećenika Blaža Švindermana (* Bjelovar, 1842. – † Zagreb, 1915.), sposobnog suradnika nadbiskupa i kardinala Josipa Mihalovića (1870. – 1891.), koji je gotovo dva desetljeća bio »duša i dobri duh« mnogih aktivnosti Crkve zagrebačke. On je kasnije bio veliki prepozit Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, naslovni biskup skradinski, prior vranski, naslovni opat Sv. Andrije de Bistrica, papin komornik, vitez Reda željezne krune drugog razreda, član velikaške kuće u Pešti itd.

 

To područje, gdje su se nekoć susretali arhiđakonati Kalnik, Komarnica i Gušće, postupno se obnavlja i naseljava cijelo 18. i 19. stoljeće, obnavljaju se i župe te one sve pripadaju s gradom Bjelovarom u Kalnički arhiđakonat. Župe na drugoj strani rijeke Česme pripadaju Čazmanskomu arhiđakonatu, dok župe sa sjeverne strane Bilogore pripadaju Komarničkomu arhiđakonatu.

 

Do 2001. godine u Kalničkom arhiđakonatu bila su četiri dekanata: 1. Zelinski, 2. Križevački, 3. Cirkvenski i 4. Bjelovarski, svaki sa svojim župama, kako ih označuju i shematizmi Zagrebačke nadbiskupije od 1881. do 1996. godine. Česma je povijesna granica prema Čazmanskom arhiđakonatu, od kojega su sada dva dekanata pripojena Sisačkoj biskupiji, a dva (Čazmanski i Garešnički) Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji, sa sjedištem u Bjelovaru. Prema odredbi nadbiskupa Josipa Bozanića, Kalnički arhiđakonat je 2001. godine nazvan Bjelovarsko-kalnički arhiđakonat. U njemu je dosad bilo pet dekanata: 1. Bjelovarski, 2. Cirkvenski, 3. Križevački, 4. Vrbovečki i 5. Zelinski. Papa Benedikt XVI. svojom bulom De maiore spirituali bono, od 5. prosinca 2009., uspostavio je Bjelovarsko-križevačku biskupiju (Dioecesis Bellovariensis-Crisiensis), u koju spadaju spomenuti dekanati: Čazmanski i Garešnički iz Čazmanskog arhiđakonata te svih pet dekanata iz Kalničkoga, odnosno Bjelovarsko-kalničkog arhiđakonata.

 

Ovdje se je dobro prisjetiti da je na tom području prije prodora Osmanlija i njihovih saveznika Vlaha djelovalo oko 90 župa, što nismo ni izbliza dosegli ni nakon više stoljetne obnove. Prostor nove biskupije obuhvaća oko 3 740 km2, a na tom području živi, prema popisu pučanstva iz 1991. godine, oko 195 000 stanovnika. Katolika ima oko 185 000. Nova biskupija ima sedam dekanata, 56 župa, 55 svećenika, od toga četiri redovnička, 24 redovnice te 13 bogoslova, od čega četiri đakona.

 

dr. Stjepan Kožul